Četvrtak, 22 Lipanj 2017 23:07

General Družbe, p. Wilmer povodom svetkovine Srca Isusova Istaknuto

Napisala

Pismo generalnog poglavara p. Heinricha Wilmera SCJ povodom svetkovine Presvetog Srca Isusova 2017.
"Gladna nahraniti, žedna napojiti"

Svim članovima Dehonijanske obitelji

Sjećanje na Solferino

„A usred svih tih različitih okršaja uzduž čitave borbene linije bez prestanka se čuju proklinjanja iz usta ljudi iz tolikih različitih naroda, od kojih su mnogi prisiljeni postati ubojicama sa samo dvadeset godina! (…) Zapovjednik Mennessier – čija su dvojica braće, jedan pukovnik, drugi kapetan, već herojski poginuli u Magenti – ovaj put pada u Solferinu. Linijskom potporučniku, ranjenom metkom, iz lijevog ramena šiklja krv.  Sjedi pod drvetom na nišanu mađarskog vojnika kojeg u nakani da ga ubije sprječava jedan od njegovih oficira. Prilazi ranjenomu Francuzu i sućutno pruža ruku, naređujući drugima da ga se odvede na neko sigurnije mjesto.  Žene koje raznose hranu poput vojnika se kreću izložene neprijateljskoj vatri, idu u pomoć bijednim ranjenicima koji uporno zazivaju tražeći vode. I same ranjavane pružaju drugima piće i trude se pomoći im. U blizini se čuje glas oficira koji bespomoćno leži pritisnut težinom konja pogođenog granatom, slab zbog obilnog gubitka krvi koja teče iz njegove rane. Nedaleko njega konj u bijegu koji za sobom vuče mrtvo tijelo konjanika. Nešto dalje konji, koji se ponašaju humanije od njihovih jahača, jer se trude da pri svakom novom koraku ne gaze po žrtvama ove ljute i vatrene borbe!“ (J. Hery Dunant, Un souvenir de Solferino, Geneve 1863, 32-34).  

Henry Dunant koji se za vrijeme svoga putovanja, u lipnju 1859., našao u blizini talijanskog mjesta Solferino, bio je svjedok strašnih uvjeta u kojima su se našli ranjenici nakon bitke između austrijske vojske s jedne i francusko-sardinijskog saveza s druge strane. Švicarski poduzetnik i humanist kršćanskog nadahnuća, Dunant, napisao je knjigu o svom doživljaju koju je pod naslovom Sjećanje na Solferino objavio u vlastitoj nakladi 1862. godine i promovirao u čitavoj Europi. – Dunant je shvaćao da ništa nije revolucionarnije od ispričati ono što se dogodilo.

Knjiga je odnijela pionirski uspjeh. Samo godinu dana nakon objave izvornika na francuskom jeziku, pošao je u Genevu, i utemeljio Međunarodni odbor za pomoć ranjenicima. Nekoliko godina poslije iz te se organizacije rodio Međunarodni crveni križ i Crveni polumjesec. Za svoje je djelo Dunant, zajedno s francuskim pacifistom Fredericom Passijem, dobio Nobelovu nagradu za mir.

Dobri Samarijanac

Nutarnja dinamika prispodobe o dobrom Samarijancu (Lk 10, 25-37) ostavila je traga na Dunantovom djelovanju. Poput Isusa, i Dunant je bio uvjeren da spasenje dolazi s rubova, i pomoć od osoba od kojih se najmanje nadamo. Poput Isusa i Dunant gleda stvarnost. Priča o dobrom Samarijancu događa se na realnom mjestu; na nepristupačnom i napuštenom dijelu puta, udaljenom nekih 27 km od tadašnjeg trgovačkog puta između Afrike i Azije. Na dijelu planinskoga puta između Jeruzalema i Jerihona, u dolini Jordana.

Padina od preko tisuću metara bila je primamljiva kako trgovcima tako i razbojnicima. Bio je to put koji su nazivali „put krvi“, jer je njime „zbog razbojništva često tekla krv“. Pa ipak, često su ga koristili. Jednoga dana, jedan čovjek pada u ruke razbojničke.

Ovoga čovjeka, čiju narodnost ne znamo, napali su razbojnici, okrali ga i ostavili polumrtva. Ni levit, ni svećenik koji su onuda prolazili nisu se htjeli pobrinuti za njega.

Samarijanac, jedan od onih omraženih stranaca, s vjerskog stajališta, bio je jedini koji se pun sućuti zadržao. Isus vrlo realistično opisuje način na koji se Samarijanac pobrinuo za ranjenika: povio mu je rane, stavio na magarca i odveo do svratišta gdje je naložio da se za njega pobrinu, nagovještavajući i svoj povratak. Vrijedi primijetiti da evanđelist Luka spominjući levita i svećenika koristi samo dvije riječi: „ugleda“ i „zaobiđe“, dok u opisu Samarijančeva djelovanja koristi četrnaest riječi. Prispodoba o dobrom Samarijancu služi Isusu kao odgovor na zakonoznančevo pitanje: Tko je moj bližnji? (lk 10, 29).

Dragi članovi Dehonijanske obitelji, dragi prijatelji naše Družbe! Kao što znate, kroz ovih šest godina našega mandata želimo razmišljati o djelima milosrđa jer: „Božje je ime Milosrđe“ (Papa Franjo). Ova djela milosrđa želimo razmatrati, ali i produbljivati i konkretnije živjeti. U djelima milosrđa koja se tiču duše i tijela vidimo snažan izraz pobožnosti prema Srcu Isusovu. Prošle godine u Pismu povodom svetkovine Srca Isusova razmišljali smo o djelu: „stranca primiti“.

Ove godine želimo svom snagom odgovoriti na poziv „žedne napojiti i gladne nahraniti“. U našem pismu povodom rođendana oca Utemeljitelja, Leona Dehona, već je bio naznačen taj smjer. Ovim pismom produbljujemo temu tjelesnih djela milosrđa i konkretnije se pitamo: Tko su za mene žedni? Gdje su gladni?

Biti gladan i žedan tjelesno, mentalno i duhovno

Ako otvorimo oči, primjećujemo gladne i žedne ljude u tjelesnom, intelektualnom i duhovnom smislu. Vidimo ljude koji umiru od gladi na skrivenim bojnim poljima naše civilizacije: djecu koja rastu bez redovitog obroka, koja su žrtve seksualnog iskorištavanja, koja su izranjena ili odbačena od vlastitih obitelji. Tu su i starci, napušteni i odbačeni u tamni svijet tjelesnih bolesti. Vegetiraju bez medicinske skrbi idući pomalo u smrt. Drugi pak pogođeni prirodnim katalizmama, ostali su bez svega. U brojnim zemljama čitava sela žive pod stalnom prijetnjom uništenja, a smrtnost novorođenčadi je iznimno visoka. Ovi ljudi nemaju nikakve mogućnosti bijega od smrti, nema pitke vode, bunari i izvori su onečišćeni. Žedni su vode, života, budućnosti.

Na drugim bojištima naše civilizacije vidimo ljude u bijegu, jer borbe i napadi ne jenjavaju. Ratovi nanose smrtne nepravde. Kraljuje strah: strah od plemenske osvete, pred Boko Haram, pred ISIS-om, pred bombašima samoubojicama, pred radikalnim skupinama koje krše ljudska prava i daju si pravo iskaljivati mržnju prema pripadnicima drugih vjera. Sljedeću skupinu čine pak mladi koji su doduše zdravi i imaju osiguranu budućnost, ali nisu u stanju donositi odluke. Osjećaju glad za nekim usmjerenjem, za nekim tko bi im pokazao put, tko bi ih savjetovao. Dezorijentirani su. Oni su poput ljudi koji tapkaju u mraku, koji slijepo srljaju iz jednog u drugo iskustvo.

Osim tih geografskih i mentalnih bojnih polja susrećemo ljude koji žive u nutarnjoj zarobljenosti duhovnih borbi. Bore se s bolešću i proživljavaju ozbiljan nemir stojeći uz ležaj ljubljene osobe koja boluje. Drugi su ispunjeni bolom nakon gubitka partnera, bolesni su od žalosti i padaju u depresiju. Tišti ih osamljenost, nitko ne primjećuje njihove skrivene suze. Trebaju nekoga tko bi za njih imao vremena, tko bi ih poslušao. Imaju snažnu želju nadati se i vjerovati. Traže Boga. Čeznu za Spasiteljem, za Nekim, čija je ljubav neiscrpna, čije se srce nikada ne umara u brizi za drugoga.

Mi, tj. brojni naši suradnici, prijatelji i dobročinitelji, zajedno s nama dehonijancima, nasljedujući tragove oca Leona Dehona imamo već odgovor. Odlučili smo biti blizu onima koji su gladni, biti uz one koji su žedni. Poznajemo one koji su na putu kako bi bili s gladnima i žednima, i one druge koji rade u skrovitosti, u tišini. Povodom svetkovine našega Boga, koji ima Srce za čitav svijet, čije milosrđe ne ma granica, želimo vam reći: ono, čime živite i što činite, ispunja nas dubokom zahvalnošću. Vaša solidarnost sa žednima i gladnima za nas je „nutarnji doping“ i izvor radosti.

 

Jedino po „Ti“ doći ću do svoga „Ja“

Poput Emanuela Levinasa uvjereni smo da naš način gledanja na drugoga, osuda bližnjega i naše ponašanje prema njemu, govori nešto o načinu kako sami sebe doživljavamo, kako se sudimo i ponašamo prema sebi. Ne znamo svoja leđa. Tek ih u susretu s drugim mogu vidjeti i upoznati ih. Dobri Samaritanac se zauzima za čovjeka koji je polumrtav ostavljen na međunarodnom trgovačkom putu koji povezuje Afriku i Aziju, i na taj se način vraća u dom svoje duše i uči kako bolje upoznati samoga sebe.

Samo po „Ti“ postaje se „Ja“ kaže Martin Buber. Prispodoba o dobromu Samaritancu u konačnici mijenja objekt u subjekt. Samaritanac nije više objekt, a onaj kojega nosi na ramenima nije više subjekt. Prispodoba pokazuje kako siromah suosjeća sa mnom, pomažući mi u mojim vanjskim i nutarnjim poteškoćama i prateći me na putu moga duhovnog rasta.

Ako, nadahnuti Dobrim Samaritancem, pronalazimo svoj duhovni identitet, tada postajemo oštroumniji u gledanju. Stječemo novu svijest. Realističnije gledamo stvarnost. Vidimo kako stvari stoje.

Puno je mjesta koja otkrivaju naš duhovni identitet i svjedoče o realističnom gledanju. U Kisanganiju, u centru Saint Gabriel, nalazi se muzej koji podsjeća na žrtvu četiri stotine misionara. U vremenskim prostranstvima prošloga stoljeća došli su oni iz čitavoga svijeta u Kongo, zemlju u kojoj je bila jedna od prvih dehonijanskih misija, koju je utemeljio o. Dehon.

Posebnu čast muzej iskazuje našim mučenicima koji su brutalno ubijeni šezdesetih godina. Na jednom se zidu nalaze njihove fotografije, a na suprotnom slika predivnog zalaska sunca i znakovita rečenica mons. Emila Gabriela Grisona, jednog od prvih misionara, prvog biskupa Kisanganija i utemeljitelja biskupije: „Teško je podići križ u misijskoj zemlji bez da ga se nosi“.

Ova aluzija nas podsjeća na sve misionare mučenike koji su dali život evangelizirajući, i na sve naše misionare prisutne u različitim dehonijanskim stvarnostima razasute po svijetu. Znamo da njihov život nije uvijek jednostavan, da je ispunjen žrtvom i predanjem. Istovremeno smo zahvalni za njihovu potpunu predanost jer bez misijskog duha nema istinske evangelizacije kao što to simbolično tumači mons Grison.

Zagledan u Dobrog Samarijanca, kojeg tako često prepoznajemo u misionarima, i Henry Dunant priznaje: „Moram reći kako stvari stoje i moram nešto učiniti.“ Bio je svjestan da nisu vojnici bili oni koji su na bojnom polju u Solferinu skrbili za ranjenike, nego su to bile žene koje su raznosile hranu, i pratile vojni konvoj.

Ove su žene bile doista hrabre, činile su dobro, bile solidarne. Davale su ranjenim vojnicima piti, previjale njihove rane i same bile ranjavane. Dunant je spominjao i konje. Konje koji su se ponašali humanije od jahača. Kao da su imali veće srce, veću sućut, nastojeći – više od konjanika – da kopitima ne gaze po žrtvama.

Ovu stvarnu priču možemo razumjeti kao sliku budućnosti naše Crkve. Sveti Otac Franjo u više je navrata uspoređivao Crkvu s poljskom bolnicom. U poljskoj bolnici spašavaju se životi, a ne vrše komplicirani zahvati. Takva poljska bolnica treba biti podignuta na „bojištu“ današnjeg svijeta, kaže papa Franjo. Crkva mora izići, poći k ljudima na mjesta „gdje žive, gdje trpe, gdje traže nadu“.

Dopustimo da nas dobri Samaritanac nadahne. Učimo se gledati oko sebe i primjećivati one gladne i žedne – kao što kažu i o. Dehon i Dunant, kao i brojni drugi. U tom duhu želimo svima radost u Bogu koji za nas ima Srce.

Mi, subraća iz Generalnog vijeća želimo svim članovima Dehonijanske obitelji izobilje milosti Duha Svetoga na svetkovinu Srca Isusova.

 

In Corde Jesu
p. Heinrich Wilmer
generlani poglavar sa svojim Vijećem

prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković

  

Pročitano 433 puta Poslijednja izmjena dana Petak, 23 Lipanj 2017 00:29