×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 378
Ponedjeljak, 12 Ožujak 2018 13:18

General Družbe proglašava Godinu Ranjenog Srca (14.3.18. - 28.6.19.)! Istaknuto

Napisao/la

General Družbe svećenika Srca Isusova, dehonijanaca, o. Heinrich Wilmer, SCJ uputio je pismo svojoj subraći i čitavoj Dehonijanskoj obitelji u prigodi 175. obljetnice rođenja sl. B. o. Dehona. U pismu pod naslovom "Krist utočište grešnika i utjeha žalosnih" proglašava Godinu Ranjenog Srca koja počinje na rođendan oca Dehona, 14. ožujka 2018. i završava na svetkovinu Srca Isusova, 28. lipnja 2019. godine. Pismo oca Generala prenosimo u cijelosti:

Ur. br. 0072/2018
Rim, 1. ožujka 2018.
Svim članovima Dehonijanske obitelji

Krist utočište grešnika i utjeha žalosnih
Pismo u prigodi 14. ožujka,
175. obljetnice rođenja o. Leona Dehona

Dana 14. ožujka 2018. obilježavamo 175. obljetnicu rođenja oca Leona Ivana Dehona, utemeljitelja naše Družbe. Želimo vas pozvati da upravite svoj pogled prema njemu, kako bismo iščitali stvarnost koja nas okružuje.
Brojne situacije odbačenosti u kojoj žive ljudi današnjice potiču nas da se ponovno zamislimo nad duhovnim djelom milosrđa: utješiti žalosne. Danas mnogi ljudi žive na margini, kao prognanici, kako u svojoj domovini, tako i izvan nje. Mislimo na prognane koji bježe iz svojih domova iz razloga teških životnih uvjeta izazvanih ratovima ili egzistencijalnim problemima; mislimo na zatvorenike, na žrtve različitih nepravdi kojima se krše prava; mislimo i na grešnike koji padaju pod teretom svojih grijeha… Osim toga, primjetno je da svijet sve više kontroliraju bogati i vlastodršci, ravnodušni na vapaj „prezrenih na svijetu“ (F. Fanon, Les damnès de la terre, Maspero, Paris 1961).
Upirući pogled u našeg Boga, koji u Isusu Kristu pokazuje svoje izranjeno Srce koje je solidarno sa svima koji trpe, možemo pronaći duhovni odgovor za izmučenog, isključenog i odbačenog čovjeka naših vremena.

Bog nije ravnodušan na situaciju ljudi

U Evanđelju vidimo da se Bog identificira s ljudima koji su u nevolji i koji trpe: „Žao mi je naroda“ (Mt 15, 32); „U tamnici bijah“ (Mt 25, 36. 43); „Isus zaplaka“ (Iv 11, 35); „Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste“ (Mt 25, 45). Ove Kristove riječi daju pravac našem prijedlogu i otkrivaju da smisao našeg života nije trpljenje samo po sebi, nego ljubav kojom se obvezujemo svjedočiti. Takav kršćanski život može se doživjeti kao logična mogućnost za naše suvremenike. Naš je zadatak ne samo pitati se: zašto suze, zašto trpljenja, nego nastojati oko smanjenja broja onih koji plaču i koji su potrebni utjehe.

„Žao mi je naroda“ (Mt 15, 32)

Jedna od značajki koja se veže uz Isusovo djelovanje je – mnoštvo naroda. Isus suosjeća jer vidi mnoštvo ljudi. Ostavljeni su kao ovce bez pastira. Danas se susrećemo sa situacijom ljudi u našem svijetu koji žive na margini, na periferiji. I oni su kao ovce bez pastira, izgubljeni i bez nade da će se njihova stvarnost promijeniti. Mnogi koji su odbačeni, uvjereni su da ništa ne može promijeniti njihovu sudbinu, da su došli na svijet jedino kao dodatak drugima. Takva rezignacija prema trpljenju svjedoči o gorčini u njihovim srcima koja u sebi može sadržavati misli pesimizma i nasilja.
Mnoštvo nad kojim se Isus sažalijeva, to su oni koji žive kao prognanici u vlastitoj domovini, stranci samima sebi (usp. Benedikt XVI, Homilija na stadionu Ahmadou Ahidjo di Yaoundé, 19. 3. 2008.), osuđenici na smrt koji čekaju izvršenje smrtne presude (Blaise Pascal), jagnjad koju vode na klanje (usp. Iz 53, 7). Drugi su kao ovce među vukovima (usp. Mt 10, 16), koji doživljavaju samo ljutnju i surov pogled svojih mučitelja. To su djeca koju zlostavljaju odrasli ili starci na uglovima ulica, poput zastava bijede i žalosti (Usp. Emile Zola, Germinal, Libro IV, cap. 7). Isus se poistovjećuje s njima, i sâm doživljavajući trpljenje u Getsemaniju i na Golgoti. On se ne ograničava na sućut, nego sudjeluje u njihovu trpljenju, uzimajući ga na sebe. Na ramenima nosi svoje izgubljene ovce (usp. Lk 15, 7; Ez 34, 12), vida njihove rane (usp. Ez 34, 16). U toj perspektivi o. Dehon piše:

Isusovo Srce je puno nježnosti i suosjećanja za sve koji trpe, koji se muče, koji su gladni, za sve koji su bolesni. To je srce oca, majčinsko srce, srce pastira. Isus je naš otac kao Bog, kao Spasitelj, ali i kao Pontifex, kao svećenik. On je naš pastir, On je 'par excellence' Dobri Pastir. To njegovo svećeničko srce trpi, jer mi trpimo. On i više nego sv. Pavao može reći: 'Tko je slab, a ja da ne budem slab?“ (2 Kor 11, 29) (Le Cœur sacerdotal de Jésus, CSJ 126)

„U tamnici bijah“ (Mt 25, 36.43)

Isus se poistovjećuje i s utamničenima. Za vrijeme svoje muke proživio je sudbinu zatvorenika. Optužen, odveden pred Sanhedrin (usp. Lk 22, 66-71), Pilatu i Herodu (usp. 23, 1-12), osuđen na smrt i obješen na drvo križa kao običan razbojnik. Doživio je muke zatvorenika: oduzimanje slobode, bičevanje, uvrede, pogrde, poniženje svake vrste, prijezir i napuštenost, ravnodušnost ljudi kojima je činio dobro ozdravljajući i braneće ih od navala ljudi ili od sila zla:
„da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese“ (Mt 8, 17)

Krist je trpio za nas kao zatvorenik. Zahvaljujući njemu postali smo sudionici milosti Božje, koja je poput amnestije ili pomilovanja koje kralj daje svom podaniku (usp. Albert Ndongmo, Le Salut de Dieu selon Saint Paul, Editions Paulines, Montréal, 1978, str. 103). Istina je također da su siromasi znak grijeha svijeta, nepravde koja vlada na zemlji. U našem odnosu prema njima možemo mjeriti našu sposobnost živjeti u svijetu kao Kristovo tijelo. Kada vidimo potlačenog, trebali bismo znati interpretirati njegovu situaciju kao plod nepravde za koju smo i sami odgovorni. Svijest o tome za sobom povlači spremnost stati uz bližnjega koji trpi, i želju uhvatiti se u koštac s problemom koji ga muči. Kada djelujemo u želji pomoći ispraviti nepravdu, zatvorenik nam postaje sakramentom Krista, pa makar to otkrili i na koncu vjekova.

„Isus zaplaka“ (Iv 11, 35)

Usprkos tolikoj patnji, u Isusu otkrivamo Milosrdno Srce koje osjeća bijedu ljudi. Nije ravnodušan, On je suosjećajan. Osjeća težinu naših patnji i shvaća naš očaj.

Prihvaćajući čovještvo, okusio je čitavu čovjekovu bijedu i ponizio sam sebe „poslušan do smrti, smrti na križu.“ (Fil 2, 8). Podnoseći muku i smrt iskazao je solidarnost s čovjekom koji pati. Njegovo Srce ispunjeno ljubavlju prema čovjeku nagnalo ga je prihvatiti to čovještvo. Isus je ne samo sućutan, nego želi i donijeti ozdravljenje. Ljude, napose one koji trpe zbog odbačenosti, bijede i neizvjesnosti poziva:

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“(Mt 11, 28-30)

Jaram smanjuje osjećaj tereta i smisao mu je koncentracija snage i ublažavanje boli. Isus poziva sve koji pate da uzmu svoj jaram jer želi biti solidaran s njima u njihovim patnjama, i pomoći im nositi njihov teret. Njegov jaram je poniznost i slatkoća srca. Biti ponizan znači biti spreman uzeti jaram koji razapinje ponos, sebičnost i potrebu za vlastitom ugodom koja ponižava čovještvo.
Kako je divno što Krist otvara svoje Srce onima koji su pali pod teretom grijeha. Vidimo to u primjeru žene Samaritanke zarobljene plemenskim, kulturalnim i vjerskim predrasudama (Iv 4, 5-30), u slučaju Marte, koja uznemirana optužuje sestru Mariju za ravnodušnost (Lk 10, 38-42), zatim zakonoznanca koji je želio dokazati koliko je pametan (Lk 10, 25-37), Zakeja okorjela u grijehu (Lk 19, 1-10), u slučaju preljubnice koja se nije mogla ni nadati da će glavu sačuvati pod optužbama svojih tužitelja (Iv 8, 1-11)… Svi ovi tekstovi pokazuju da je Isusovo srce istinsko utočište za sve grešne i prezrene.
Svi koji su doživjeli otvorenost Srca Isusova čine radikalan korak – obraćaju se. Samaritanka postaje Kristovom misionarkom ljudima oko sebe, odbacujući plemenske, kulturalne i kultne predrasude koje su otvrdnule njeno srce i učinile je nevoljkom za dijalog s Kristom. Marija pronalazi mir svog srca kad je Gospodin brani od optužbi njene sestre Marte. Zakonoznanac, nadahnut Isusovom prispodobom o Dobrom Samaritancu, otvara svoje srce svima u potrebi, bez obzira na njihovo podrijetlo; na okolnosti i situacije u kojima žive. Zakej ima najveću korist od darova Srca Isusova; dokazuje da više ljubi onaj „kojemu je više otpustio“. (Lk 7, 43).

U susretu s ljudima koji su u poteškoćama moguće je otkriti snagu bliskosti. Utješiti nekoga nije stvar mase, nego se doživljava u osobnoj blizini. Zahtijeva diskreciju, osjećajnost i razgovor. Bliskost koja se radosno dijeli u svim problemima, napose kod osjećaja bespomoćnosti. Bliskost je mjesto, materijalna i duhovna, spontana potraga u trenutku povratka nakon dugih rastanaka i razdvojenosti. To je vrijeme u kojem dopuštamo ponovno obnavljanje i uspostavljanje odnosa s drugima.
 
„Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste“ (Mt 25,45)

Ako je intimna bliskost s onima koji trpe toliko važna, kao što o tome svjedoče Isusova djela, ne možemo ostati ravnodušni na bijedu malenih, siromašnih i marginaliziranih. Drugi vatikanski koncil poziva kršćane i čitavu Crkvu da slijede Isusov primjer:

„Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu. Kršćansku zajednicu naime sačinjavaju ljudi, koje u Kristu sjedinjene vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema Očevu Kraljevstvu. Oni su primili poruku spasenja da je iznesu pred svakoga. Zato zajednica kršćana doživljava sebe doista usko povezanom s ljudskim rodom i s njegovom poviješću.“ (Gaudium et spes, 1)

Da bismo bili solidarni u čovještvu, moramo slijediti istu Kristovu logiku, odnosno, odreći se svojih povlastica, postati siromašni sa siromašnima. Moramo poći na periferiju, a ne samo govoriti o siromaštvu. Stoga, ne bismo se trebali bojati ići na rubove i predgrađa, na mjesta gdje ljudi trpe, kao što su: zatvori, bolnice, izbjeglički kampovi, gradilišta, ceste, obitelji, mjesta žalosti, područja pogođena nekom katastrofom, sirotinjska naselja… Naš zadatak nije samo suosjećati, nego i biti prisutan na mjestima gdje se donose odluke kako bismo učinili da se čuje Kristov glas u korist odbačenih, koji je često prigušen. Otac Dehon nas podsjeća što svakom poslu treba prethoditi:

„O kad bi se svidjelo dobroti Boga našega umnožiti u svojoj Crkvi broj svećeničkih duša, koje će nadahnute i živeći raspoloživost Isusova Srca, Apostola i Vrhovnog Svećenika, postati apostoli najprije po molitvi, po nutarnjem predanju, žarkoj ljubavi i utjesi, a kasnije (samo kao posljedica) po izvanjskim djelima gorljivosti! Bez tog nutarnjeg ognja, svaka gorljiva djelatnost ne bi bila ništa drugo doli samo običan dim (Fr. Giraud) “ (Le Cœur sacerdotal de Jésus, SCJ 210).

Pedagogija oslobođenja siromašnih zahtijeva napuštanje kategoričkih imperativa i lijepih teorija razvijanih u laboratorijima. Siromašnima treba govoriti istinu, a one koji izazivaju ili stvaraju bijedu, pozvati da oslobode one koji su odbačeni i one s rubova.
Moramo razviti svijest o sebi kao o prijateljima ljudi, a ne kao o bossovima ili kao osobama koje imaju moć nad drugima. Na nama je odgovornost pomoći jedni drugima i brinuti se za humanost. Jedino u suradnji i suosjećajući jedni s drugima u potrebama možemo pomoći ljudima da se oslobode iz zamke bešćutnosti i ravnodušnosti. Kad poniženje siromaha, čije je čovještvo poniženo težinom neimaštine i ravnodušnosti, počnemo osjećati kao vlastito, on će se početi osjećati dobrodošlim.
 
Kao sinovi oca Dehona ne smijemo biti ravnodušni prema ljudima „ranjenoga srca“

Kako bismo u potpunosti mogli biti čovječni moramo crpiti iz Kristova „ranjenog Srca“. Tako ćemo se približiti čovjeku ranjenog srca i olakšati mu njegov teret, pružajući mu priliku da odmori.
Kao što možemo vidjeti u našim konstitucijama, naša duhovnost koristi dva pojma koja nas vode k nasljedovanju Krista u olakšavanju trpljenja svojim bližnjima: ljubav i zadovoljština.

„Od svojih redovnika o. Dehon očekuje da budu proroci ljubavi i sluge pomirenja među ljudima i u svijetu u Kristu (2 Kor 5, 18). Tako angažirani zajedno s Njim, kako bi izbjegli grijeh i nedostatak ljubavi u Crkvi i u svijetu, čitavim će mu svojim životom, molitvama, radom, trpljenjem i radostima iskazivati štovanje –  ljubav i zadovoljštinu koje želi Isusovo Srce. (usp. NQ XXV, 5)“

Drama Kalvarije nalazi svoje tumačenje u svjetlu probodenog Spasiteljeva Srca. Probadanje Kristova Srca, kojim su željeli potvrditi njegovu smrt, bila je i posljednja gesta kojim je čovječanstvo odbacilo spasenje koje je donio utjelovljeni Sin Božji. Bog je sa svoje strane preoblikovao ovu gestu otpora u kanal milosti, u čin spasenja za čitavo čovječanstvo, kroz milost svećeništva u Kristovu Srcu. Zadovoljština Srcu Isusovu prvo mora biti nasićena otajstvom slobodne ljubavi prema Ocu koji je u Kristu pomirio svijet. Njegova ljubav bila je ljubav zadovoljštine, što znači predana Bogu u ime čovječanstva koje to nije moglo učiniti, kako bi mu omogućila povratak, po Njemu, u zajedništvo s Ocem i s braćom.
U toj perspektivi možemo razumjeti poziv na zadovoljštinu. Zadovoljština je zauzetost za izgradnju kraljevstva pravednosti i kršćanske ljubavi u svijetu (usp. Pravile života, br. 32), to je određivanje konkretnih obveza, ovisno o vremenu i mjestu, koje u lokalnoj Crkvi odgovaraju tim apostolskim smjerovima.
Pružati zadovoljštinu znači u lokalnim Crkvama tražiti načine našeg uključivanja u eklezijalno poslanje koje će nam omogućiti da razvijemo bogatstvo našeg poziva (usp. Pravilo života, br. 34). Pružati zadovoljštinu znači dijeliti muke današnjega svijeta u njegovu nastojanju da se oslobodi: od svega što ranjava ljudsko dostojanstvo i ugrožava ostvarenje njegovih najdubljih težnji: za pravdom, pravednošću, ljubavlju i slobodom. Postoji raspoloživost koja nas čini slugama ne logike milosrđa nego aktualnosti milosrđa. Zaslužujemo biti nazivani „radosni“, postajući ubogi, i „blaženi“ kada ljubimo i služimo siromašnima.

Proglašenje Godine „Ranjenog Srca“

Tema utjehe duboko je dehonijanska. Kako bismo dali odgovarajući prostor tom aspektu, u Družbi ćemo dana 14. ožujka 2018. početi Godinu „Ranjenog Srca“ koja će trajati do svetkovine Presvetog Srca Isusova, 2019. godine. Za nas je „Ranjeno Srce“ ikona XXI. stoljeća. Ono sa sobom nosi poruku koja nadilazi riječ. Ovaj simbol je u stanju obuhvatiti osjećaje i žena i muškaraca ovoga svijeta. Ikona „Ranjenog Srca“ uspijeva objelodaniti nutarnji i dubok život želja i očekivanja, frustracija i trpljenja. Odnosi se na osjećaje mnogih ljudi, oživljava njihove muke i suze, njihove boli i patnje u krvi. Sve što je blisko čovjeku nosi znak ranjenosti.
Oko te ikone želimo sabrati aktualne inicijative i one koje će biti poduzimane u različitim jedinicama. Želimo promicati kreativnost, kako na teološkom, tako i na filozofskom području, s ciljem poduzeti korake u različitim službama, u području umjetnosti i glazbe, riječju dati mogućnosti izražavanja patnji i predlažući lijek kako bi promijenili situaciju onih koji su izloženu trpljenju i koji se nalaze na marginama života.

To je kairos za nas, sinove oca Dehona, koji nam u svojoj duhovnoj oporuci govori: Ostavljam vam najdragocjenije od svih blaga, Srce Isusovo, kao i: Za njega sam živio, za njega umirem. Zato je sada dobar trenutak za pronalaženje blaga i otkrivanje nepreglednog bogatstva koje on predstavlja za naš apostolat i naše poslanje.

U ovoj godini želimo učiniti „Ranjeno srce“ našega Gospodina utočištem za ljude koji trpe boli, nepravde i odbačenost. Pojedinačno i kao zajednica pozvani smo osmišljavati, inicirati i izvršavati projekte koji imaju za cilj isticati tu brigu u služenju, molitvi i pobožnostima … Riječ je o tome da damo vrijednost našoj karizmi prorokâ ljubavi, započinjući rad ili stvarajući situacije koje mogu eliminirati ili uništiti u korijenu ono što može dovesti do odbačenosti. Želimo razmisliti na koji način možemo biti dalekovidni, prepoznajući znakove vremena, kako bismo razvili svoju karizmu službenika pomirenja, pošli na periferije poput Krista i zajedno se borili s onima koji trpe, uzimajući za štit djela milosrđa nadahnuta Gospodinovim milosrdnim Srcem.

Dragi članovi Dehonijanske obitelji, odgajajmo svoju sućut u Isusovu Srcu, da bi naša ljubav prema svakom ranjenom srcu bila moguća, hitna i plodonosna.

p. Heinrich Wilmer, SCJ
General sa svojim Vijećem

(prijevod: Jelena Vuković)

 

Pročitano 639 puta