Srijeda, 12 Srpanj 2006 08:19

Povijest jedne ljubavi

Napisao

Svjedočanstvo duhovnog zvanja

Jedanaestogodišnji Zvonko je vrlo živahan dječarac. Puno vremena provodi u igri. Obožava nogomet. Čitave dane provodi na igralištu. Navija za Dinamo i plače kad njegov klub gubi. Oduševljen je radio-prijenosom komentatora Ive Tomića. Voli ptice, jablane, Glogovicu i svoju Livadu (naselje u Slavonskom Brodu). Zovu ga Nota, Doja, Cole. Voli loviti ribu. Skuplja markice. Vrlo je nemiran u školi pa ga učiteljica mora stalno opominjati. Dobiva i ukor. Ipak, ona ga brani kad ga razred optužuje za nemir. On joj to nikad neće zaboraviti.

Zvonko je lijen, ali nikad ne propušta Misu i vjeronauk. Kako je to moguće? Njegova mama ga nježno budi. On je moli da odspava još malo. Ona mu sprema odjeću, čisti cipele i oblači. Pita ga što će jesti kad se vrati s vjeronauka. On trči na vjeronauk misleći na jelo koje će ga dočekati kad dode kući. Mama zna što on voli i grije mu noge u pećnici po povratku s vjeronauka. On će to pamtiti cijeli život.

Zvonko sluša Mišu Kovača i Rolling Stonese. Piše pjesme. Guta knjige. Želi studirati književnost kad odraste. Ali u 15-toj godini župnik (najbolji propovjednik na svijetu i okolici vlč. Marko Majstorović) ga diže u zrak i pita: Hoćes li biti svećenik? Zvonko, koji puno vremena provodi u drustvu časnih sestara karmelićanki i svećenika odgovara: Ne, želim se oženiti i imati obitelj.

Igra nogomet i dospijeva u različite selekcije Hrvatske. Razočaran novcem koji ulazi u nogomet i dijeli ljude, definitivno odlazi iz nogometa. Ima 17 godina.
U 21. godini počinje raditi. Šestorica s kojima radi odlaze u zatvor zbog krađe. Nakon bahatog istupa direktora poduzeća koji traži da se prema njemu ponaša kao prema božanstvu, Zvonko definitivo odlučuje postati svećenik i boriti se protiv društvenih nepravdi, komunističkog jednoumlja i za prava radnika.

Nalazi se u 23. godini. Nema jasnu sliku kamo poći. Odlučuje otići u Afriku kao laik misionar. Ali put ga dovodi u Austriju. Ne zna jezik i ne pozna nikoga osim jednog svećenika. Nakon mjesec dana želi kući. Ali poglavar večer prije odlaska kad je već spakirao kovčege mu se obrati i kaže: Nemoj ići. Nitko te ne tjera. Ostani i razmisli. Ove riječi pamtit će cijeli život.

Odlazi pun radosti u novicijat u Poljsku. Oduševljen je pažnjom koju mu iskazuju. Njegov magister s njim razgovara kao nitko nikada u njegovu životu. Razumije ga. Zvonko to nikad neće zaboraviti.

Šest godina radi kao svećenik na župi i kao pučki misionar. Smjenjuju se različiti događaji. Vrlo bogat život. Zvonko voli djecu. Nesretan je kad ga ne slušaju. Plače kao mladi svećenik kad se ne žele kod njega ispovijedati. Ponekad viče na njih, ali 90% vremena s njima se igra, smije, priča i moli. Voli mlade, ali i bake i djedove. Radi s bračnim parovima.

Nakon 8 godina Zvonko proživljava krizu. To je ono vrijeme srednje dobi kad se zasitiš, kada nestanu ideali i kada padneš na dno gdje su skinute sve maske. Više nema učiteljice, nema poglavara ni prijatelja. Zvonko ostaje sam s Bogom. I shvaća da bez Boga ništa ne može učiniti. Ponovno je sretan kao nikad ranije.

Što imaju zajedničko onaj 11-godišnji dječarac i ovaj gotovo 40-godišnjak? To je ista osoba, koja i dalje voli šalu, pa zato voli one "nemirne dečke" u razredu, jer ga podsjećaju na njega. Još uvijek zaigran, još uvijek sličan i u dobru i u zlu, ali bogatiji za iskustvo, za prijateljstva i za najveće Prijateljstvo. Evo ga na pola puta. Duhovno zvanje je povijest, avantura jedne ljubavi Boga prema čovjeku. Ona nikad ne završava. To je put kome se suprotstavljamo, čudimo, divimo i hrabro stupamo. To je put koji izabire Bog, a mi pristajemo ići. Pa, iako se još ne nazire kraj Zvonko je miran, jer zna da sve njegove nespretnosti i nesposobnosti nisu toliko važne. Važno je da ga Bog tu želi i da je to njegovo mjesto. Njegovo zvanje stane u dvije riječi: Ljubljen sam i želim ljubiti, služeći Bogu i ljudima. Pronalazi svoje mjesto u Crkvi. Zato moze ustvrditi zajedno s kardinalom Newman:

"Bog me je stvorio za točno određenu misiju, povjeravajući mi zadaću koju nije povjerio nikome drugome. Imam svoje poslanje: nikad ga neću moći spoznati u ovom životu; tek u budućem bit će mi to dano u punini. U određenom smislu i ja sam važan u Božjim planovima, a moje mjesto je moje onoliko koliko je arkanđelovo mjesto njegovo. Ako padnem, Bog će izabrati drugoga, znam, ali to ne umanjuje moje sudioništvo u Njegovom djelu spasenja. Ja sam prsten u lancu, spona koja ujedinjuje ljude".


p. Zvonko Šeremet, svećenik - dehonijanac
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. 

 

Pročitano 304 puta Poslijednja izmjena dana Četvrtak, 18 Svibanj 2017 08:36
scj.com.hr

"Idite u svijet i navješćujte ljubav Srca Isusova prema svim ljudima"

Više u ovoj kategoriji: « Informacije za kandidate Distrikt ACR »